Navigacija

• Ljubav na zapadu

Nura, dvadesetogodišnja djevojka iz Damaska u strahu se vraćala s fakulteta, s popodnevnog predavanja. Bila je studentica treće godine na medicinskom fakultetu. Kako su gradom zadnjih mjeseci sve učestalije odjekivale pucnjave, slutila je da neće biti dobro njenoj domovini jer se stvorio nepromostivi prijepor između vladajućih i oporbe. Potiho je sa studentima raspravljala o trenutnoj političkoj situaciji u državi, ubrzo shvativši da je i među njima zavladala podjela, a nepovjerenje je raslo sve više iz dana u dan.

Do tih događanja živjela je bezbrižno s roditeljima i dva mlada brata u četvrti srednje klase, odakle se u daljini nazirao susjedni Libanon. Želja joj je bila specijalizirati fizijatriju, a onda krenuti negdje na Zapad ili u Kanadu, jer je u sebi uvijek gajila liberalniji svjetonazor koji je bio oprečan njenom narodu, što ju je često činilo sputanom. Majka Zuhra je zbog toga nije shvaćala pa je učestalo dolazilo do verbalnih prepirki među njima. Otac Hafiz, novinar i dopisnik jednog iračkog lista, bio je Nuri moralna podrška znajući da će mladi, prodorom elektroničkih medija, ubrzo odbacivati neka stara patrijarhalna nasljeđa. Nudio im se svijet na dlanu. “Nije ni taj Zapad dobar koliko god ti nudi i mnogo pruža. Sve je to zasnovano na novcu i blještavilu, odakle proizlazi nemoral što se kosi s našom vjerom. Ali ipak, ja te ne želim sputavati, a s diplomom liječnice svugdje si dobro došla”, često joj je znao reći.

Kako je Hafiz bio skloniji političkoj oporbi, bojao se za posao. Nastali strah se prenio i na ostale članove obitelji. Vrijeme je odmicalo. U cijeloj državi su bili nemiri koji su se ubrzo pretvorili u građanski rat, za što su oni iz vladajuće garniture optuživali svjetske moćnike kao glavne krivce za krvoproliće u njihovoj, do tada mirnoj Siriji.

Nuri, kao da se cijeli svijet srušio one noći kad su joj oca odvela trojica nepoznatih muškaraca. Po njihovom držanju prepoznala je djelatnike tajne policije. Na odlasku je otac, sa strahom u očima i drhtavim glasom, uspio izustiti nekoliko riječi da budu hrabri i da će se ubrzo vidjeti. Niti se više vratio, niti su više ikad čuli bilo što o njemu. Nura je pokušala preko njegovih kolega iz redakcije nešto saznati, ali je naišla na zid šutnje. Na njihovim licima je bio primjetan grč straha. Ubrzo je bila izbačena s fakulteta bez ikakvog objašnjenja. Preko noći se pretvorila u staricu. Od one lijepe, vitke djevojke, ostalo je samo iznemoglo tijelo prekriveno crnom maramom koju je prezirala od prvog dana od kada joj je majka s njom pokrila glavu napuniv�i tek petnaest godina.

Obitelj je jedva preživljavala, hrane je bilo sve manje u trgovinama, a pomoć od Zuhrinog brata iz Saudijske Arabije sve je rjeđe stizala. “ Moramo se pokrenuti, ostali smo bez oca. Slijedimo ostale nesretnike. Strah me za braću, iako su maloljetnici, mogu ih poslati na front. Majko, nije nam više čekati. Obiteljskim zlatom ćemo stići preko Alepa u Tursku, a onda neka nam Alah pomogne, neka nam otvori neke nove putove, neka se u našim umornim očima otvore novi vidici.� Majka je samo nijemo gledala svoju kćer, diveći se njenoj oštroumnosti. “ Možemo već sutra krenuti sa susjedima, a ja ću do tada srediti još neke preostale stvari” , tiho je izgovorila riječi kojih će se možda cijelog života sjećati. Nura je u ruksak spremila obiteljski album, knjige i još neke sitnice. Dok se s braćom suznih očiju opraštala od kuće, majka ih je požurivala, jer su ih susjedi čekali na kraju ulice za polazak. Još se jednom okrenula prema kući kao da želi ugledati očev lik i onaj njegov vječni osmijeh na licu.

Nakon više od pola mjeseca, Nurina obitelj je konačno došla na turski teritorij. Onako iscrpljeni i izgladnjeli, bili su ipak zadovoljni što su izbjegli iz ratnog pakla svoje domovine. Tog jutra, umjesto da su ih dočekali lijepi pejzaži nepoznatog kraja, pred njima se nalazilo nepregledno šatorsko naselje, većinom njihovih državljana. Nura je nesretno promatrala toliki narod koji je pobjegao spašavajući tako svoje živote. Ubrzo se prijavila u sanitetsku jedinicu gdje je pomagala medicinskom osoblju s izbjeglicama. Znanje koje je stekla na fakultetu bilo joj je sad dragocjeno kao i poznavanje engleskog jezika. Radeći svakodnevno s liječnicima osjetila je neki mir, zračila je nadom za sretnijim životom na Zapadu. Znala je da više nema povratka natrag. To je čvrsto odlučila onog trenutka kad se na odlasku okrenula želeći vidjeti očev lik.

Nedugo potom Nuru su primili u ured UNHCR-a za izbjeglice da bude prevoditeljica svojim sunarodnjacima. Htjela je biti prijateljica i sestra svom nesretnom narodu koji je proživljavao u patnjama, ali s vjerom u budućnost. Jednog srpanjskog jutra u posjet sestri Zuhri stigao je brat Armin iz Saudijske Arabije. Bio je to susret brata i sestre nakon tri godine odvojenosti, pun emocija i protkan nostalgijom za izgubljenom domovinom. Nije se dugo zadržao, već je uvečer morao natrag jer je pred njim bio dug put. Na rastanku im je pružio snop zelenih novčanica. Bili su to američki dolari, a onda im je rekao: “Po saznanjima koje sam čuo, već najesen zemlje Zapadne Europe, a među njima i Njemačka, prihvatit će dio vas izbjeglica iz Sirije. Ti ćeš to Nura isto čuti iz ureda UNHCR-a gdje radiš kao volonterka. Tada nemojte oklijevati, već odmah krenite. Kako ćete organizirati prijevoz to ne znam. Ovaj novac će vam biti dostatan do krajnjeg odredišta. Nemojte se odvajati od ostalih izbjeglica. Budite dio njih i bit će vam lakše na putu.�

U Nuri se miješala gorčina s radošću što bi uskoro mogla ugledati svjetla Zapada o čemu je toliko maštala još kao djevojčica svaki put kad bi vidjela djecu stranih diplomata. Ljetno sunce je nemilosrdno pržilo, a temperature pod šatorom su bile nesnosne. Ono malo noćne svježine kratko bi trajalo, tek toliko da se lakše dočeka novi dan. Nura je i dalje radila po cijele dane i potajno se nadala skorom polasku nakon dvogodišnjeg preživljavanja. Nagledala se razne ljudske bijede. Mnogi životi skončali su ovdje, daleko od rodnog kraja, ne ugledavši zoru nekih sretnih dana. Već koncem kolovoza Arminove su se riječi obistinile, dogodilo se upravo onako kako je govorio na polasku.

Mnoštvo je izbjeglica krenulo na Zapad. Među Nurinim sunarodnjacima bilo je tu još izbjeglica iz Pakistana, Afganistana, Iraka i iz još nekih zemalja Arapskog svijeta gdje su vladali nemiri, a životi postali beznačajni. Svima se žurilo, posebno onima koji su imali novac za plaćati prijevoz, ali ne i Nuri. Kako joj je mladi brat Mensur dobio blaži oblik meningitisa, morao je još biti mjesec dana pod budnom paskom liječnika. Majka joj je govorila da krene sa starijim bratom Ahmedom, ali to nije htjela ni čuti. “Ne majko, skupa ćemo krenuti pa kako nam bude. Lakše će nam biti kad budemo skupa. Dijelit ćemo istu sudbinu“, bila je kratka i odrješita, našto je majka samo slegnula ramenima.

Dolaskom prvih dana jeseni kada su prošle ljetne žege, a nebom se počeli valjati kišni oblaci, Nura je krenula sa svojom obitelji na Zapad. Cilj im je bio, kao i ostalima, domoći se grčkog teritorija pa onda nastaviti balkanskom rutom naprijed. Prvo im je prijevozno sredstvo bio neki stari i dotrajali autobus na kojem su prozori jedva bili vidljivi od prašine. Vozač Redžep koji im je dobrano naplatio uslugu prijevoza šalio se govoreći da bolje da su prozori prekriveni prašinom jer nemaju što ni vidjeti pa će tako više spavati i bit će im lakše putovanje. Nakon dugog putovanja u drndavom autobusu, kojeg su morali jednom i gurati da upali, došli su nadomak grčke obale, a zatim nastavili malim drvenim brodom. Zbog prenatrpanosti izbjeglicama paluba broda je bila samo malo iznad površine mora. Iako vidno iscrpljena i puna straha, bila je sretna što je dotakla grčko tlo. Dok je u školi učila povijest starih Grka, ni u snu nije slutila da će na ovakav način doći u kolijevku drevne civilizacije.

Prolazeći kroz mnoga naselja činilo joj se da svi od nje okreću glavu, pokazujući time da nisu dobrodošli i neka što prije prijeđu u Makedoniju. Bili su pokisli i izgladnjeli, kolona je sporo napredovala i svatko se snalazio za prijevoz kako je znao i umio. Skupo su plaćali svaki kilometar. Nuri se činilo da moraju platiti dvostruko više sve pa čak i hranu. Gledala je tužnu sudbinu svog naroda i očeve koji su u naručju nosili izgladnjelu djecu, pitajući se gdje će biti kraj njihovim mukama i kolika je granica ljudske izdržljivosti. Nura je zadnjih dana osjećala malaksalost i slabinu. Grašci znoja su joj se razlijevali čelom, a počela je i kašljati. “ , raspadam se iznutra, osjećam tupu bol u prsima” , govorila je dok su išli kroz Srbiju. Nije poslušala majčin savjet da zatraži liječničku pomoć, nego je grabila naprijed. Neću stati, hoću naprijed i po cijenu da završim negdje u kukuruzištu!”

Sutradan, kad je ušla u Republiku Hrvatsku preko njoj nepoznatog graničnog prijelaza gdje su ih dočekale službene osobe radi identifikacije, zatražila je liječničku pomoć. Liječnik starije životne dobi, čekinjastih obrva, ljubazno je primio Nuru u improviziranoj ambulanti za izbjeglice, a po izrazu njegovog lica dalo se naslutiti da se radi o nekoj bolesti. Odmah je zatražio hitan prijevoz do bolnice jer se radilo o početnoj upali pluća. “ naprijed“, govorila je majci i braći, “ se zaustavljati, ja ću stići kad ozdravim. Na Zapadu je naša sudbina, stoga hrabro naprijed!” Jedva je suspregnula suze koje su joj navirale, ali se morala pokazati hrabrijom od njih. Dolaskom u bolnicu, u pitomi slavonski grad koji je mirisao na zrelu jesen, cijelo ju je osoblje primilo srdačno zaželjevši joj dobrodošlicu. Nura se, osjetivši toplinu bolničke sobe, pokušala sjetiti kad je zadnji put spavala u krevetu. Cijela noć joj je prošla u vrućici, ali ujutro se već bolje osjećala jer su lijekovi učinili svoje.

Ujutro je u vizitu došao Alen, mladi liječnik pulmolog s nekoliko godina radnog staža. Čim mu je sestra Lidija rekla da na odjelu imaju jednu izbjeglicu iz Sirije, odmah je pošao na odjel. Penjući se stubama prisjetio se svog odrastanja u Njemačkoj s Hassanom čiji su roditelji izbjegli tijekom sirijsko-izraelskog rata. U razmišljanju došao je do sobe. Već je s vrata ugledao djevojku duge crne kose, vidno iscrpljenog lica na kojem se prepoznao strah i zbunjenost. Kad ju je pozdravio na njenom materinskom jeziku još se više zbunila, a potom ubrzo prepoznala toplinu u njegovim očima. Liječnik je odmah nastavio govoriti na engleskom jeziku. “Želim vam dobrodošlicu u našu bolnicu, upravo onakvu kakvu su vam poželjele i moje kolege.” Blago se nasmiješila ne rekavši ništa. “što je moj kolega konstatirao radi se o početnoj upali pluća, ali s dobrim lijekovima i mirovanjem ubrzo će se to sanirati. Nakon završetka vizite, rado ću se vratiti da s vama popričam jer me vežu lijepe uspomene s vašim Sirijcima” , rekao je, a potom zamolio sestru da joj izmjeri temperaturu i spremi lijekove.

Nakon završetka vizite vratio se u sobu kod Nure želeći nastaviti razgovor. Uspravila se na jastuku, a kosu je svezala u rep. Pravilnih crta lica i tamnije puti djelovala je ljupko i izazovno. Na trenutak su se samo gledali, a onda je prekinula šutnju. “ Koje vas to uspomene vežu s mojim Sirijcima?“, upitala je tiho i s dozom neugode. “ Ja sam rođen u Njemačkoj, u gradu Duisburgu, a stanovao sam u trokatnici gdje mi je obitelj iz Sirije bila prvi susjed. Bili su iz grada Suweida te su izbjegli tijekom sirijsko-izraelskog rata. Njihov sin Hassan bio je moj vršnjak. S njim sam odrastao i išao u školu do desete godine, a imao je mladu sestru Bahru. Bili smo kao braća. Mada smo bili djeca doseljenika, nismo osjetili nikakvu diskriminaciju i imali smo sretno djetinjstvo. Moji roditelji su došli iz ekonomskih razloga one iste godine kad i Hassanovi te su nam očevi skupa radili na baušteli.” “ Jesu li ostali u Njemačkoj ili su se vratili natrag?“ “ Nakon jedanaest godina života u Njemačkoj, obitelj je otišla u SAD gdje je Hassanov otac Ahmed imao brata u Bostonu. Prvih godina smo se često čuli kad je diplomirao elektrotehniku. Rekao je da mu je želja otići u Siriju jer mu se otac svakodnevno bori s nostalgijom za rodnim krajem.

“ Nadam se da mene ne čeka takva sudbina i da ću moći nadvladati emocije jer mi je cilj živjeti negdje na Zapadu.” Alen je svakodnevno razgovarao s Nurom kupujući joj bonove za mobitel kako bi ostala u vezi sa svojima. Nura je noću slabo spavala, samo je mislila na Alena i jutarnju vizitu kada će ga ugledati na vratima sobe. Zbog obilnog posla u bolnici Alen nije mogao razgovarati s Nurom koliko je želio pa je skoro svaku večer dolazio natrag poslije završetka radnog vremena. Dugo bi sjedili na klupi pored bolnice na toplom jesenjem suncu. Dok joj je pričao o životu i odrastanju u Njemačkoj poželjela ga je uhvatiti za ruku ili mu se baciti u krilo od ljubavi koja je gorjela u njoj. Ubrzo se obuzdala pričajući o teškom životu u Siriji i ograničenoj slobodi sirijskih žena te je spomenula kako bi željela nastaviti studij medicine.

Jedne večeri, kad je Alen ponovo došao u kasnim popodnevnim satima, potražili su onu istu klupu, ali su na njoj sjedili neki drugi ljudi. Potražili su slobodnu klupu na skrovitom mjestu ispod stare breze koja se okitila jesenjim bojama. “ Znaš Nura, ja sam odrastao u multinacionalnoj zajednici gdje se ljudi ne dijele na vjersku i nacionalnu pripadnost. Sasvim mi je svejedno odakle je tko i u kojega Boga vjeruje. Kod ljudi je najvažniji njihov karakter: Ne smeta mi tvoja marama na glavi, naprotiv, čini te još ljepšom. Gledao ju je u oči i vidio u njima ljubav. Primaknuo se bliže njoj i zagrlio je. Nura je drhtala od uzbuđenja kao trska na vjetru, a onda mu je stavila glavu u njedra. Milovao je njenu dugu kosu, a potom su se prepustili nježnostima. Večernji suton koji se spuštao nad gradom trgnuo ih je iz ljubavnog zanosa te su ustali i pošli natrag.

Nakon petnaest dana Nura se dobro oporavila. Vratila joj se mladenačka snaga , a ljubav prema Alenu činila ju je još jačom i snažnijom. Došlo je vrijeme njenog nastavka puta u Njemačku gdje su je čekali majka i braća. S otpusnim pismom u ruci oprostila se s brižnim medicinskim osobljem riječima: �Hvala vam na svemu što ste za mene učinili. Rado ću se sjećati vaše ljubaznosti, bit ćete mi poticaj da budem bolja i da pomognem čovjeku u nevolji.” Prije nego su krenuli na granični prijelaz Alen je pozvao Nuru u svoj stan s čime se složila. Ispijali su čaj na terasi njegovog dvosobnog stana na vrhu nebodera i divili se panorami grada. Smijali su se načinu njihova poznanstva uživajući u ljubavnim osjećajima, a onda ju je Alen uzeo za ruku i poveo u sobu. Bila je to strast dvoje zaljubljenih. Oboje su poželjeli da taj zanos potraje još dugo. Dok je Nura sjedila u dnevnom boravku, prije polaska na put Alen joj je pružio tamno-plavu kutijicu u kojoj je bila zlatna narukvica. “ Po njoj ću te prepoznati kad za dva mjeseca dođem u Njemačku gdje me čeka posao u frankfurtskoj bolnici” , rekao je osmijehom na licu gledajući njeno zbunjeno lice. &ldquoTamo imam sestru Doris koja radi u Crvenom križu pa će ti biti na usluzi kada dođeš, samo joj se javi odmah po dolasku.”

Po izlasku iz stana, Nura je stavila maramu na glavu, a Alen je sjeo za volan automobila. Nakon manje od sat vremena jurili su Baranjom diveći se brežuljcima prekrivenim vinogradima. Kad su došli na granični prijelaz rastali su se suznih očiju. Alen ju je pratio pogledom dok se nije stopila s masom izbjeglica. Dani su mu sporo prolazili, mada su se čuli svakodnevno. Nakon nešto više od mjesec dana Alen se vratio natrag u Njemačku. U samo svitanje novog dana Nura ga je čekala na aerodromu u Frankfurtu. Vidjevši ga bacila mu se u zagrljaj. Bila je to neka druga Nura, bez marame na glavi, s osmijehom na usnama iz koje je zračio životni optimizam. Držeći se za ruke krenuli su prema taksi stajalištu, a onda je Nura zastala gledajući ga veselo i veselo mu govoreći: “ Ovo svitanje je početak mog novog života, moje nove ljubavi na Zapadu.“ “ Naše ljubavi” , dodao je Alen krenuvši naprijed.

© Ante Skazlić (1956)